ISTINITE PRICE O DUHOVIMA

2009.: Tsunami,kriza,Madonna pred oltarom...



Američka vojska neće se povući iz Iraka, Irskoj prijeti bankrot, a Europi terorizam. Tako barem tvrdi slavni australski vidovnjak, koji Robbieja Williamsa upozorava da pripazi na srce.


Michael Cohen, jedan od najcjenjenijih australskih vidovnjaka, objavio je što nas očekuje u 2009.

Nažalost, ako je u pravu, iduću će godinu biti najbolje prespavati jer, tvrdi, još uvijek se nalazimo daleko od svjetla na kraju tunela.

Evo što je Cohen predvidio:

Prva nepogoda godine: Tsunami u Aziji ili veliki potres u Maleziji.

Svjetska ekonomija: Kriza i recesija. U glavnim gradovima diljem svijeta nastavak pada vrijednosti nekretnina, a banke će se i dalje zaduživati.

Irska će se naći pred bankrotom poput Islanda, a velika ekonomska kriza prijeti i Južnoj Koreji.

Ratovi: Eskalacija sukoba između Izraela i Palestine do sredine godine. Europi prijete teroristički napadi, a američka vojska se neće povući iz Iraka i Afganistana zbog neodlučnosti Baracka Obame.

Poznati općenito: Princ William će se zaručiti za Kate Middleton, a prsten će na ruci ugledati i Madonna potkraj 2009.

Ispred Amy Winehouse je veliki povratak na scenu, a ispred Brucea Springsteena ulazak u politiku.

Poznati kojima je život u opasnosti: Bill Cosby i Robbie Williams bi se itekako trebali čuvati. Imat će srčanih tegoba, a jako pažljiva bi trebala biti i Nicole Kidman.

Oscara za najbolju žensku ulogu će dobiti: Kate Winslet za film Revolutionary Road.

Izvanzemaljci: Viđenja NLO-a u Rusiji, Brazilu i Iranu. Najdojmljivija priča će biti avionskih putnika koji će izbliza vidjeti svemirsku letjelicu.

Bloody Merry

Urbana legenda:Saputanje ‘Krvava Meri’ trinaest puta ispred ogledala u zamracenoj sobi ce prizvati njen osvetljivi duh.



Prica:Udji u sobu sa ogledalom i iskljuci svjetlo.Kupatila su najbolja za ovo,jer skoro sva imaju ogledala,i mracna su uvece sa iskljucenim svjetlima i zatvorenim vratima.Upali svecu,pogledaj u ogledalo,i pocni da sapuces ‘Krvava Meri’.To moras da izgovoris 13 puta,naravno.Trebalo bi da vidis Krvavu Meri iza lijevog ramena nakon trinaestog puta.Cuvaj se,jer je prijavljena da ona: 1.)ubija osobu koja je zove;2.)izgrebe oci doticnoj osobi,3.)Ucini da ta osoba poludi ili 4.)povuce osobu sa sobom u ogledalo.Ovo je stara legenda,poznata svima vec decenijama.1978. godine,Dzenet Lenglojz je objavila esej o ovoj legendi.U to vrijeme,legenda je bila poznata vecini Amerikanaca i postala je ritual na zurkama,cesto izvodjen od strane djevojaka,a i momaka takodje.Niko nezna pravo poreklo legende o Krvavoj Meri.Po citavom svetu su se radjale razne teorije,pocevsi od toga da je Meri bila vestica koja je spaljena na lomaci,pa sve do teorije da je to bila zena koja je poginula u saobracajnoj nesreci.Legenda je ponovo postala popularna kada je upotrebljena u filmu ‘Urbane Legende’ 1999.godine.

Ne zaboravite da je ovo samo legenda..........

Kennedy i Lincon - samo "slucajnost" ili ne!?

Ovo mi je jako zanimljivo, a vjerujem da će i vama biti. Mislim da su mnogi od vas ovo već čitali, ali nema veze.....................

Abraham Lincoln je bio izabran u Kongres 1846. godine.
John F. Kennedy je bio izabran u Kongres 1946. godine.

Abraham Lincoln je bio izabran za Predsjednika SAD-a 1860. godine.
John F. Kennedy je bio izabran za Predsjednika SAD-a 1960. godine.

Imena Lincoln i Kennedy sadrze po sedam slova.
Obojica su se narocito zalagala za prava civila.

Zene oba Predsjednika izgubile su djecu dok su boravile u Bijeloj Kuci.

Oba Predsjednika su ubijena u petak.
Obojici je pucano u glavu.

Lincolnova sekretarica se prezivala Kennedy.
Kennedyjeva sekretarica se prezivala Lincoln.

Obojicu Predsjednika su ubili Juznjaci.
Obojicu su naslijedili Juznjaci.

Oba nasljednika su se prezivali Johnson.
Andrew Johnson, koji je naslijedio Lincolna, bio je rodjen 1808. godine.
Lyndon Johnson, koji je naslijedio Kennedyja, bio je rodjen 1908. godine.

John Wilkes Booth, koji je ubio Lincolna, bio je rodjen 1839.
godine.
Lee Harvey Oswald, koji je ubio Kennedyja, bio je rodjen 1939. godine.

Obojica ubica su poznati po sva tri svoja imena.
Imena obojice ubica sadrze po petnaest slova.

Lincoln je ubijen kod teatra koji se zvao 'Kennedy'.
Kennedy je ubijen u automobilu tipa 'Lincoln'.

Booth je pobjegao iz teatra nakon sto je pucao u Lincolna i bio uhvacen u skladistu.
Oswald je pobjegao iz skladista nakon sto je pucao u Kennedyja i bio uhvacen u teatru.

I Booth i Oswald su ubijeni prije nego sto im je sudjeno.

I kao slag na kraju...
Sedmicu dana prije nego sto je ubijen, Lincoln je boravio u gradu Monroe, drzava Maryland.
Sedmicu dana prije nego je Kennedy ubijen, boravio je u Marilyn Monroe.

Duh tjera lovce na Rimsko blago!?



Stari hotel u rumunjskom gradiću Baile Herculaneu već je dugi niz godina na glasu kao uklet, no ženu u dugoj bijeloj haljini koja prati (nepozvane) goste dosad nitko nije uspio slikati.


Hotel Decebal, 150 godina staro zdanje koje se nalazi u rumunjskom gradiću Baile Herculaneu i ispod kojeg se navodno krije rimsko blago, možda doista čuva duh žene u dugoj bijeloj haljini!

Do sada je priča o čuvaru blaga glasila tek za urbanu legendu, međutim nakon što je napokon zabilježena silueta koja promatra posjetitelje, čini se da budućim nezvanim gostima više neće biti svejedno.

Hotel se naime već pet godina preuređuje, te se njime noću motaju mnogobrojni lovci na vrijednu ostavštinu Rimljana koja se prema predaji nalazi ispod temelja.

Mještani vjeruju da duh zapravo čuva to što se ispod nalazi, te su ga viđali ma gdje se kretali po hotelu.

Srednjoškolka Alexandra posvjedočila je da je duh preplašio njeno društvo koje je jednu noć tulumarilo, dok je vlasnica fotografije Victoria Iovan izjavila da ju je ta žena promatrala dok je slikala svog dečka.

Slike i price o duhovima



Ovu fotografiju snimio je turist koji je bio u posjeti Carnton Mansion-u, Tennessee. Nista neobicno se nije vidjelo dok se fotka snimala,no ako obratite paznju na gornji desni ugao u granama cete uociti figuru covjeka u uniformi...




Ne zna se mnogo o okolnostima vezanim za ovu čudnu sliku... No kako god, snimio ju je totalni stranac Nokiom 7250 u Eastwood City u Manilli, kada je čudna "duhovna" figura viđena kako drži ruku jedne od žena na slici. Nista nije viđeno niti se išta osjetilo dok se slika snimala, no čini se da je riječ o mirnom, prijateljskom duhiću

Lička Rječica



Ovo je nešto vezano na temu Lička Rječica.Ovo je nevjerovatno:

Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović, velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu.

Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek.

Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.

Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.

Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:

''Dobrodošli u Ličku Rječicu, svi su dobrodošli''. Ivica je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno. Lička Rječica nije imala groblje.

Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?''

Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem gradu nema groblja.''

Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.

Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!

Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.

Ivica nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu.

Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.

Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći.

Ivici je odlučio da mu Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane.

Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.

Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao.

To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.

Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti.

Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'', rekao je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.''

''Postao je dosta velik za sada'', rekao je drugi. ''Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.''

''Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći.

Ivičin šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.''

Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!!

Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.

Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:

''Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je postalo još glasnije:

'' Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

Kao što sam rekao, Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama. Ivica je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.

Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume.

Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad.

Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje.

Tada se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ''Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju.

Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice.

Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište.
Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.

Dijete



U jednom malom gradu je živio mladi bračni par, Marko i Ivona sa svojim petogodišnjim sinom Nikolom. Oni su često odlazili vikendom u svoju vikendicu na jezeru. Jednom Ivona nije mogla ići, pa su otišli sami Marko i njegov sin. Marko je malo previše popio i nije ni primijetio da se njegov sin utapa u jezeru. Kada je primijetio da nema njegovog sina, brzo je došao k sebi i odmah ga počeo tražiti. Kada je pogledao u jezero, vidio je beživotno tijelo njegova sina kako pluta po jezeru. Pokušao ga spasiti, ali više nije ništa mogao.

Kada je to doznala njegova žena, ona ga je zauvijek krivila za to. On je rekao da on nije ništa mogao učiniti i da ne može njega kriviti za tu nesreću. Njih dvoje više nisu mogli ostati u svom gradu, zbog toga što je tu bilo previše uspomena na sina, pa su se odlučili preseliti u drugi grad, Ličku Rječinu. Prodali su svoju staru kuću i vikendicu i kupili su jednu kuću u Ličkoj Rječini.

Nedugo nakon useljenja, često ih je noćima budio dječji plač. Ali nikako nisu uspjeli saznati odakle dopire taj plač. Kada bi krenuli da čuju odakle dolazi plač, on je brzo prestao. Oni su nastavili spavati. Mislili su da netko od susjeda ima dijete, i da ih njegov plač budi.

Nakon nekoliko dana kada im je to postalo već čudno, pitali su sve susjede da li imaju dijete ili da li čuju plač, ali nitko od susjeda nije imao dijete, a nisu ni čuli plač.

Jedne noći probudila se samo Ivona i ona se digla iz kreveta da vidi odakle taj plač dolazi, ali ovaj put nije prestajao brzo. Zvuk plača je vodio Ivonu do jedne male sobice na tavanu. Kada je otvorila vrata od sobe, u sobi je vidjela samo sjenu jednog djeteta. Ivona je upitala dijete zašto plače, a dijete je počelo glasnije plakati, a nakon toga počelo nešto nerazumno govoriti. To je postajalo sve glasnije i glasnije i već se moglo razumjeti da je dijete reklo:

''Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv!''

Kada je Ivona to čula, a već je sama krivila Marka za sinovu smrt, potpuno je izgubila kontrolu nad sobom i otišla je u kuhinju. Uzela je nož i otišla kod muža u sobu i počela ga je bosti nožem i vikala: ''Ovo je za Nikolu!!!''

Kada je Ivona vidjela što je učinila, znala je ne smije zvati policiju, jer bi ju sigurno osudili za ubojstvo. Odvukla je njegovo tijelo u podrum, izbacila svu hranu iz zamrzivača i stavila je njegovo tijelo unutra. Počistila je svu krv u kući. Sljedeći dan je rekla susjedima da je Marko otišao poslovno iz grada.

Sljedeću noć je ponovno čula dječji plač i ponovno otišla gore. Tamo je opet vidjela sjenu djeteta i ponovno je čula:

'' Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! ''

Sada joj nije bilo jasno što sada dijete hoće. Ona je rekla: ''Osvetila sam se za tvoju smrt, što sada hoćeš da učinim?''. Dijete je odgovorilo: ''Učini mu ono što je on učinio meni.''

Ivoni nije bilo jasno što treba učiniti. Sljedeći dan dok je razgovarala sa susjedom saznala je da su bivši stanari imali dijete koje je nestalo i nikad nije pronađeno. Ako ju zanima više o tome, trebala bi pitati bivše stanare. Rekla joj gdje oni žive.

Ivona je odmah otišla kod njih i pitala ih što je bilo s djetetom, na što su oni odgovorili da ni oni ne znaju. Rekli su da ga je policija tražila godinu dana ali ga nije uspjela pronaći.

Ivona im nije vjerovala, pa se malo propitala kod susjeda. Oni su rekli da je otac često tukao dijete i zatvarao ga u sobu na tavanu. Majka je uvijek bila protiv toga, ali je on i nju tukao, pa se ona nije smjela previše buniti. I rekli su još da se govori da je otac ubio dijete.

Ivona je sljedeću noć otišla gore u sobu i pitala dijete što treba učiniti. Dijete je samo govorilo: ''Ruže u dvorištu. Ruže u dvorištu. Ruže u dvorištu.''

Sljedeće jutro Ivona je otišla u dvorište do ruža i tamo je sve izgledalo normalno, a onda je počela kopati kod ruža i našla je kosti. Odmah je posumnjala da su to kosti djeteta. Odnijela je kosti odmah policiji. Policija je otkrila da su to kosti nestalog djeteta. Policija je odmah uhitila majku i oca djeteta.

Ivona je otišla na tavan u sobu i dijete joj je samo reklo: ''Sada sam slobodan. Hvala.''

Nakon što je to rekao nastala je jaka bijela svjetlost u sobi i kada je nestala, soba je izgledala potpuno normalno.

Nakon što joj je umrlo dijete i nakon što je ubila svoga muža bez pravog razloga bila je u prevelikoj depresiji i uzela je onaj nož s kojim je ubila muža i počinila samoubojstvo.

Sljedećeg jutra stražari su pronašli u ćeliji oca djeteta očevo beživotno tijelo s veoma bolnim izrazom lica. Mrtvozornik je otkrio da je umro od nedostatka kisika, baš kao da je sahranjen u zemlju živ. Majka je puštena iz zatvora zbog nedostatka dokaza protiv nje.
Policija je pronašla tijela Marka i Ivone u kući. Kuća je poslije prodana nekom mladom bračnom paru.

(NE)UGODNA VOŽNJA



Godina je 1959., i general Anderson se je sa svojom suprugom užurbano spremao za hitan poslovni put. Čekala su ih 3 duga sata vožnje od njihove vikendice do odredišta Omahe, koja se nalazi na samoj granici između saveznih država Ayove i Nebrasce. Na put su krenuli oko 20:30. Nakon nekih 2 sata puta prošli su kroz gradić Logan i počeli se približavati mostu željezne konstrukcije. Anderson je naglim kočenjem probudio svoju suprugu iz drijemeža, a razlog kočenja je bila blijeda prilika neke mlade djevojke u bijeloj haljini koja je stajala na mostu. Još kako je vrijeme bilo kišovito, djevojka je onako pokisla izlgedala zaista tužno. Djevojka je prišla automobilu, te je rekavši da živi nekoliko milja unaprijed zamolila generala da je poveze kući na što su i on i njegova žena odmah pristali. Djevojka je cijelo vrijeme vožnje šutila, a jedino njezino oglašavanje je bilo prilikom davanja primjedbe na rad radia i davanja uputa Andersonu kuda da vozi. Nakon što je slušajući djevojčine upute došao ispred velike bijele kuće u kolonijalnom stilu, Anderson je izašao iz auta i uputio se prema kući da pozove djevojčine roditelje, a njegova žena je ostala u autu sa djevojkom.

Anderson se je popeo uz stepenice te pokucao na vrata. Nakon što je jedan od slugu pozvao gazdu, general se je predstavio i rekao gospodinu da na zadnjem sjedištu njegovog auta sjedi njegova kćerka, imenom Loni. Domaćin je zatražio da je vidi, ali kada su sišli do auta sve što su našli bila je isprepadana gospođa Anderson, koja je vidjela kako Loni nestaje.

Domaćin, inače penzionisani senator, je pozvao generala i njegovu ženu u kuću na čaj i razgovor gdje im je objasnio situaciju. Jednostavno im je rekao da djevojka koju su dovezli ne postoji, ali da im vjeruje jer je to zaista bila njegova kći Loni te da nije prvi put da se na taj način poigrava s putnicima. Andersonu se nije svidjelo ono "ne postoji" te se je s malo dozom sumnje obratio svom domaćinu:

-Kako mislite ne postoji, ta nisam dovezao duha??

-Bojim se da ste učinili upravo to...

Povijest priče o Loninom duhu seže još 20 godina prije spomenutog događaja, bila je mlada lijepa i zaljubljena u mladića koji je, i pored toga što je bio lijepo vaspitan, iz loše porodice te je Loni time narušavala ugled kompletne senatorove porodice. Zbog protivljenja njenog oca vjenčanju sa spomenutim mladićem Loni je odlučila pobjeći s njim...DOŽIVJELI SU SAOBRAĆAJNU NESREĆU NA ŽELJEZNOM MOSTU. Auto se je prevrnuo po olujnom vremenu, a Lonino tijelo nađeno je 7 milja nizvodno... njen duh ostao je na mjestu, na kojem je tako mlada napustila ovaj svijet te se i dan danas vrati na željezni most ali samo kada je vrijeme olujno i kišovito...

"Vražja obitelj"



Obitelj Brandhauser iz srednje Slovacke je prokleta. To o njoj tvrdi nekoliko stanovnika grada. Price o povezanosti s vragom rasirile su se po okolici brzinom munje. Sto je zapravo u svemu istina?
Prokletstvo obitelji Brandhauser pocinje jos u 19.stoljecu. Tada je, navodno, jedan od clanova obitelji potpisao ugovor s vragom. Nije ga ispunio, i zbog toga vrag vec vise desetljeca podsijeca njegove potomke na dug, koji obitelj prema njemu ima!
Glasine o nasoj povezanosti s vragom stare su godinama. O njima mi je pripovijedao vec moj pokojni otac - kaze (1996.god) danas 76-godisnji Karlo Brandhauser. - "Mislim, da to tada otac nije uzimao za ozbiljno i pricao mi je to kao kuriozitet" - objasnjava dalje Karlo i dodaje: "Ne, ne sjecam se da se u vrijeme mog djetinjstva u nasoj obitelji dogodilo nesto, sto bi potvrdjivalo ove oceve price".
Usprkos tome, Karlo Brandhauser, najstariji clan obitelji u listopadu 1995.godine - na dan svog rodjendana - kao prvi od zivucih potomaka dobio je poruku od vraga.
Poruka je bila napisana crvenom tintom (kasnije se utvrdilo da je to bila krv) i sadrzavala je na latinskom slijedece rijeci: "Ispuni svoj ugovor s vragom". Poruka u obliku papirnatog svitka, bila je stavljena u malu trubu, slicnu vrazjem kopitu.
Najprije sam pomislio kako se netko sa mnom grubo nasalio, i smatrao sam to malo neprimjerenim poklonom za covjeka mojih godina - nastavlja pricu stari gospodin. - "Samo nisam znao tko i zasto se sali na moj racun. Nitko iz obitelji si to ne bi dozvolio".
Na los vic se zaboravilo. Kada je na dan svog rodjendana, dva tjedna kasnije, dobila isti takav "poklon" njegova 55-godišnja kcerka Marija, a zatim istom prigodom pocetkom prosinca i njezina kcerka, 36-godišnja Ana, cijela stvar postala je vise nego sumnjiva i vrlo ozbiljna. Nitko iz obitelji nije imao velikih neprijatelja, dapace, obitelj Brandhauserovih bila je kod mnogih ljudi uvijek vrlo cijenjena. "Postepeno smo eliminirali sve mogucnosti da bi nas netko htio prestrasiti." - kaze Marija - "Nismo pronasli ni moguce zastrasitelje, ni motiv, koji bi ih u tome mogao voditi. Tada smo poceli traziti uporisnu tocku u proslosti."
Nakon mjesec dana uspjeli smo otkriti dnevnik Kornela Brandhausera, mojeg pradjeda. Dnevnik je bio zut, a neke njegove stranice su poispadale. Otkrili smo da su Kornela zanimale okultne, nadprirodne pojave. Na jednom mjestu u dnevniku pronasli smo zanimljiv dio: "Danas sam potpisao ugovor, koji ce odrediti sudbinu roda Brandhausera iducih desetljeca. Nadam se da ce to moji potomci, a i svi daljnji njihovi potomci znati cijeniti." Ovaj dio otkriva da je Kornel Brandhauser mogao s nekim tajanstvenim potpisati nekakav poseban ugovor, jer je inace bio vrlo precizan u opisivanju svojih poslovnih poteza. Samo na ovom mjestu nema nikakvih pojedinosti.
Karlo Brandhauser tome dodaje: - "Kornel, moj djed, umro je kada je meni bilo samo devet godina, tako da ga nisam imao prilike bolje upoznati. Ipak, jednom me odveo u svoju sobu, pokazao mi horoskope, kristalnu kuglu za gatanje i ostale druge okultne rekvizite. Za mene, tada djecaka, bile su sve to vrlo zanimljive stvari, ali nisam tocno znao cemu sluze. Nisam razumio ni neke djedove price, koje mi je pricao. Bile su strasne, ali zanimljive. Moj je otac uvijek govorio kako je moj djed cudak. U takvom mi je sijecanju i ostao."
Ono sto najvise zacudjuje jeste analiza. Njome je utvrdjeno kako je upotrijebljeni papir na svicima star oko 150 godina (!) a poruke su doista ispisane krvlju, i sve tri su u najmanjoj crtici identicne. Obitelj Brandhauser ceka sto ce se dalje dogadjati...

Ljudi sjene



Da li vam se ikad dogodilo da dok mirno sjedite, nešto radite, krajičkom oka primijetite neke obrise koji se pomiču, a kad pogledate nema ničega, a kako se to češće ponavlja znate da ne umišljate? Ili još famozniji osjećaj da vas neko promatra? Po svoj mogućnosti najvjerovatnije vas neko i promatra osim znatiželjnog susjeda. Ne, ne radi se o shizofreniji. Ljudi diljem svijeta svjedoče ovom fenomenu. Kažu da ih obično vide krajičkom oka na par trenutaka, no u zadnje vrijeme pojavljuju se čak i kada ih se direktno gleda na nekoliko desetaka sekundi. Mogu prolaziti kroz materiju kao da ona ne postoji. Iako uglavnom ljudi tvrde da su to neki nedefinirani humanoidni oblici, više poput magle, i uvijek su tamni čak i u tamnoj prostoriji (tamniji su od same tame) neki tvrde da im se mogu vidjeti crvene oči. Zovu ih «shadow people» ili ljudi sjene po naški.

Dakle što su ljudi sjene? Postoji dosta teorija, a evo par glavnih:

Prvo šta će svi skeptici izjavit je da je sve to plod mašte. Naša mašta se poigrava s nama, ili možda je to sjena uzrokovana farovima automobila. Naravno ovo bi se moglo primijeniti u većini susreta, ali ne može objasniti baš sva viđenja ljudi sjene.

Druga teorija je teorija o duhovima (koja je i meni prva pala na pamet), no ta teorija nije baš kompetentna jer postoje mnoge razlike duhova i ljudi sjene. Pojave duhova uvijek su bjelkaste, transparentne, i dobro definirane ljudskim oblikom, često odjeveni, dok su ljudi sjene tamni, više poput sjene (kako im samo ime govori), i iako imaju čovjekoliku konturu, zbog tame nije moguće uočiti ikakve detalje na njima, osim crvenih očiju. Dakle ova teorija bi se možda mogla i eliminirati, no opet možda je to neka nova vrsta duhova.

Da su demoni ili drugi entiteti osim duhova moglo bi se pretpostaviti zbog njihove tamne boje. No ukoliko su to demoni, moramo se zapitati koja je svrha ovakvog prikazivanja? Prema predajama oni su zli, straše i muče, no demoni mogu biti mnogo strašniji od neke tamne maglice.

Možda su astralne projekcije, dio nas koji napušta naše tijelo dok npr. spavamo, no astralne projekcije osoba obično nalikuju tim osobama, zbog čega je došlo do deformacije oblika? Možda zbog neuvježbanosti?

Teorija o putnicima kroz vrijeme kaže da su možda naši potomci našli način za prevladat prepreku vremena, no kako svaki pomak u prošlost donosi promjenu vremenskog toka u budućnosti, moguće da je to način da prolaze i promatraju bez nekog većeg utjecaja. Ovo bi moglo objasnit zašto ljudi na njima uglavnom vide samo definirane oči.

Bića iz drugih dimenzija – čak je današnja znanost uvjerena da postoji više od 3 naučene dimenzije. Ukoliko postoje druge dimenzije moguće je da nekakva bića nastanjuju te dimenzije. Po jednoj teoriji dimenzije postoje paralelno s našom što želi reći da su svuda oko nas, a ta «bića» možda znaju kako prolaziti iz njihove dimenzije u našu. Kad bolje promislim ova teorija mi najviše leži. Jer i kod opisivanja svemira percipiram ga poput višedimenzionalnog prostora. Ali ova teorija, za razliku od ostalih, najmanje je proučena te postavlja najviše pitanja.

Te na kraju dolazimo do famoznih vanzemaljaca. Pošto je sve uz pojavu, viđenja ovih bića bizarno, i na rubu svake lucidnosti, lako je pretpostaviti da su oni (ili bar jedna vrsta od njih ukoliko ih ima više) došli u obliku ljudi sjene. Prema svjedočenjima «Grey-i» mogu prolaziti kroz zidove, zatvorene prozore, mogu se samo pojaviti iz ničega i opet tako nestati… Ali nekako sumnjam u ovu teoriju, mali zeleni, sivi kojegod da su boje – da se pojave ili bi pokušali stupit u kontakt s nama ili bi se bolje sakrili ili bi izgledali puno strašnije.

Naravno da se neke od ovih teorija preklapaju, duhovi i vanzemaljci mogu biti bića iz drugih dimenzija, ili putnici kroz vrijeme. No problem je što ne postoji efikasan način da se dokaže ili odbaci niti jedna od ovih teorija. Bar ne za sad.

Moguće da smo u kontaktu s nekim novim bićima, i da smo na pragu otkrića nekog interdimenzionalnog prolaza. A opet moguće je da su sve to samo sjene

CRNA MAGIJA



Crna magija se upotrebljava i koristi da bi nekoga povrijedila, učinila loše protiv njegove volje. Bijela magija pomaže ljudima od djelovanja negativnih sila zla ( vrag, demon, sotona, pakao,..... ).


Ljubav, novac, posao, zdravlje, brak, sreća, sex – jednom rječju, blagostanje duha i tijela može se postići djelovanjem ili utjecajem tih magičnih energija. Urok, uroci, vradžbine, kletve, čini, prokletstvo ili zlo, može biti otjerano ili u potpunosti poništeno bijelom magijom koja dolazi od pozitivne energije univerzalnog bića, kojeg neki nazivaju Bog ili Buddha ili Alah ......



Doista, može se postaviti jako mnogo pitanja o postanku i prvim početcima magije. U samom nastanku ljudske vrste, odnosno, iz jednog stoljeća u drugo, ljudi su otkrivali i spoznavali najrazličitije metode da bi pomogli sebi, ali i svojim najbližima. Naravno, sve te metode koje su tada radile određene ili predodređene osobe, razlikovale su se po psiho nivou čovjeka, odnosno, iz koje epohe taj čovjek potječe. Stručnjaci i znanstvenici su vrlo često pronalazili potvrdu o magijskom radu na prastarim predmetima i stijenama. To još nije bilo neko formirano, izoblikovano pismo, ali ipak, kroz te svoje čudnovate slike, prikazali su različite magično – ritualne seanse.




Pokušajte zamisliti ljude iz tog perioda, npr. 2000. godina prije Kristovog rođenja, kako su oni živjeli, što su mogli u tom periodu ljudskog razvoja osjećati ?

Sigurno, osjećali su se napušteno, usamljeno, nezaštićeno, jer, njihov život je bio izuzetno surov i težak. Oko njih su vrebale krvoločne životinje, vremenske nepogode su izazivale strah, nisu poznavali bolesti i njihovo liječenje, općenito, bili su izgubljeni u neznanju.

kakve price imajuuuu.. :D

najzanimljiviji forum koji sam citala do sada